U danu ispunjenom informacijama, tišina može biti prostor za pažnju. Ona nam dopušta da primijetimo ono što inače prolazi neopaženo: svjetlost na zidu, ritam vlastitih misli ili značenje izgovorene riječi.
Duhovno promišljanje može početi jednostavnim pitanjem o tome šta smatramo vrijednim. Odgovor ne mora biti brz. Ponekad je važnije ostati uz pitanje i dopustiti mu da sazrije kroz čitanje, umjetnost i razgovor.
Prostor za tišinu zato ne znači udaljavanje od drugih. On može biti priprema za pažljiviji susret, za slušanje i za dijalog u kojem svako ima vremena da se izrazi.
